Na pitanje da li je Srbija, kako naša javnost smatra, apsolutni favorit ovog takmičenja, Bogdan Tanjević je u intervjuu za Meridian sport odgovorio:
„Najteža je uloga apsolutnog favorita i bolje je skloniti je od sebe. To Pešić dobro radi, zna da pilotira pripremom, nije to ni psihološka, već atmosferom dolaska na takmičenje. Zahvaljujući njegovom kapacitetu da stvari stavi na mesto, vođenjem ekipe i načinom kako radi i ja smatram Srbiju prvim među tih četiri, pet favorita. Ali, sve to je teret koji je ne smeš nositi na sebi kao uđeš na teren.”
Priču dalje vodi ka ekipi koja bi mogla da napravi probleme Jokiću i drugovima.
„Srbija bi opet, i ovakva kakva jeste, imala najveći problem sa Italijom, jer joj najmanje odgovara njen stil igre. Bilo bi zgodno da ih izbegnu. Video sam jako dobru Italiju, bolju nego ranije, jer odjednom imaju i malo atleticizma, visokih igrača koji mogu da se guraju u prostoru u kom Srbija uvek ima veliku prednost. A opet imaju brzinu i izuzetno dobru tehniku dodavanja. Svi znaju da uđu, da podele, što je uvek na neki način Srbiju dovodilo u krizu. Onda tamo nekih igrač poput Melija koji je jedan mudrac i pravi tihi lider ekipe, a nominalno se zove centrom, izvede svog čuvara na osam metara i proigrava. A kad je sam odjednom – ‘puf’ trojka. Što skraćuje odbranu otvara još više prostora za penetraciju spoljnih igrača koji su vrlo brzi i spretni. Ono što mi se kod njih sviđa je što svi jako dobro dodaju i nisu gladni koša nego biraju onog ko je u boljoj poziciji. To je jedan od pragova koje Srbija mora da pređe ako se sretnu. Sve ostale reprezentacije Srbiji odgovaraju po stilu igre. U svakom slučaju, Srbija je glavni favorit.”
Uz zajedništvo i atmosferu kojima smo svedočili na Olimpijskim igrama u Parizu, Pešiću olakšava posao to što su igrači gladni trijumfa.
„Nikad atmosfera u ekipi nije slučajna. Ona se pravi raznim sitnim gestovima u vođenju, treningu, na utakmici… A Pešić jako dobro upravlja. Imao sam običaj da glavnim igračima kažem ‘Sakrij se u ekipu, nemoj da preuzimaš previše na sebe’. Niko ko previše uzme na sebe ne može da iznese taj teret. Ni Majkl Džordan. E, to je u Srbiji već jasno rešeno, sa Jokićem koji igra za druge, a najmanje za sebe. I u tome je majstorstvo Pešića, koji zna da sve igrače, svih 12 dovede na zajedničku misao, ideju i atmosferu. To se naravno čini i upotrebom igrača na terenu, jer ako ti koristiš šest, sedam igrača tu nikad ne može da bude neka velika atmosfera. Petorica ostalih hteli, ne hteli malo obese nos.”
Ističe da je osećaj da doprinosi zajedničkom rezultatu od izuzetne važnosti za svakog igrača.
„Prvenstveno se tako stvara atmosfera unutar ekipe, preraspodelom igre. Tako se hrani njihova volja za dobar trening, koji je osnovni uslov za dobru igru. I drugo, najveći broj situacija se razvije tako da upravo takozvani deseti igrači rešavaju najteže trenutke. A, da bi ih rešio on mora da je uznesen, da ima apsolutno poverenje da je učesnik, isto kao Jokić ili neko drugi. Takav te spasi. E to Pešić sve zna i zato je moja prognoza da je Srbija prvi favorit. Ako bi smeo da stavim pet evra ko će biti prvi, stavio bih na Srbiju.”
To je ono što kaže racio. A kad bi srcem birao one koji će se popeti na pobedničko postolje, bio bi na mukama:
„Ne mogu da ti to kažem, najviše bih voleo da budu tri naše reprezentacije, što je gotovo nemoguće. A imam i Tursku i Italiju… Kad bi moglo postolje da bude sa šest sedam mesta bi bilo super.”










