Dražen Brajdić prvo košarkaško pero Večernjeg lista intervjuisao je Josipa Đerđu (Giuseppe Giergia). Ispovest legende zadarske i jugoslovenske košarke puna je zanimljivosti i detalja o kojima se malo znalo.
Upoznajući mlađe čitaoce sa veličinom Đerđe kolega Brajdić je istakao da se dobar deo čuvenog slogana “Bog je stvorija čovika, a Zadar košarku” odnosi upravo na njega i Krešimira Ćosića. A Đerđa je otkrio i dva zanimljiva detalja vezana za jednog od najvećih košarkaških vizionara svih vremena.
– S obzirom na njegovu krhku staturu deca su Krešu, a deca znaju biti okrutna, zvala Aušvic pa se jedno vreme nije hteo skidati trenirku. Ja sam ga uzeo pod svoje pri čemu je on neko vreme trenirao s tamponima u nosu, jer mu je išla krv na nos. Izdržao je tu torturu, dišući isključivo na usta, i postao igračina.
Đerđa tvrdi da Ćosić ne bi igrao na Svetskom prvenstvu u Montevideu (1967) da nije on reagovao:
– Tada je selektor Žeravica hteo da vodi jednog beogradskog centra Marojevića. Ja sam tada reagovao rekavši da onda ni meni u pasošu nije potrebna ta viza, pa je 19-godišnji Krešo ipak zaigrao na tom Svetskom prvenstvu na kom smo osvojili srebro. Kada sam govorio da će Krešo biti najbolji centar Jugoslavije svi su se sprdali sa mnom, a kad je postao onda su se odjednom javili mnogi njegovi „učitelji”.
Interesantna je i priča vezana za služenje vojnog roka, kad je
Hrvatski košarkaški savez poslao dopis na adresu skopske kasarne u kojoj je služio vojni rok.
– Sadržaj tog pisma u šatoru mi je predočio jedan plemeniti general rekavši mi da su na moje ime primili tri pisma i da se u jednom od njih vojne vlasti zamoljavaju da me puste na revijalnu utakmicu protiv američkog Drim tima koji je bio na turneji po Evropi i to sa sastavom kojeg su činili najbolji svetski košarkaši tog vremena poput Boba Cuzija, Bila Rasela, Oskara Robertsona, Džerija Lukasa, Boba Petita, Kej-Si Džonsa… General me pustio, a ja sam onako nespreman, bez treninga, pred osam hiljada gledalaca Amerikancima na Šalati zabio 22 koša što su Sportske novosti propratile s naslovom „Velemajstorska igra Đerđe”. Drugo pismo bilo je od Košarkaškog saveza Jugoslavije koji je molio da me puste na pripreme za Olimpijske igre u Tokiju, ali kako je trebalo da budem još 25 dana u vojsci dotični general me je pustio uz moje obećanje da ću se vratiti i odraditi i te dane i potom razdužiti opremu. Treće pismo stiglo je iz zadarskog vojnog odseka u kom stoji kako sam sin državnog neprijatelja i kako su članovi moje porodice, pa tako i ja, antidržavni elementi. Kada sam odslužio i tih 25 dana general mi je napisao karakteristike dodavši i ovo „reci ti tim idiotima u Zadru da si ti ova osoba kakvu ja opisujem”.
O tome kako je proglašen potencijalnim državnim neprijateljem, kako je nekoliko puta završio sa lisicama na rukama, zatim u poznim godinama i na sudu zbog navodne zloupotrebe dok je bio rukovodilac u Zadru, zašto ga je za Kuću slavnih predložio klub u kom se rekreirao, a ne njegov Zadar, kako je zbog lascivnih šala sa policajkom za vreme SP u Torontu završio kod sudije za prekršaje pročitajte na sajtu Večernjaka. Ovom prilikom izdvojićemo samo kako su jedne makazice zaslužne što je jednog od najvećih igrača svih vremena jugoslovenska košarka ‘ukrala’ od fudbala.
– Kad sam izvodio makazice, gurnuli su me dok sam bio u vazduhu i nisam se dočekao kao obično nego sam pao na desnu ruku i slomio je. Tada mi je otac rekao da odem da igram košarku, jer je to manje opasan sport.










